Još jedna potvrda dobre saradnje Srbije i Alžira Otvorena izložba „Srpsko vojničko groblje u Alžiru“ u Istorijskoj arhivu u Užicu

Zastarelo

U okviru programa „Užice – prestonica kulture Srbije 2024“, a povodom 110 godina od početka Prvog svetskog rata, u Istorijskom arhivu Užice otvorena je izložba „Srpsko vojničko groblje u Alžiru“. Izložbu, koju su priredili Istorijski arhiv Užice i Društvo prijatelja Alžira, otvorio je ambasador Narodne Demokratske Republike Alžir Nj. E. Fatah Mahraz. O čvrstim vezama Srbije i Alžira i nastavku saradnje govorilo se i tokom sastanka ambasadora sa zamenikom gradonačelnice Užica Rajkom Radosavljevićem.

„Užice kao Prestonica kulture Srbije dočekalo je mnoge goste sa kojima je započeta kulturna saradnja, a na naše veliko zadovoljstvo, danas smo domaćini ambasadi Narodne Demokratske Republike Alžir i Društvu prijatelja Alžira“, istakao je zamenik gradonačelnice Užica Rajko Radosavljević. Prema njegovim rečima stotine naših sunarodnika je krajem Prvog svetskog rata, spas pronašlo u francuskim vojnim bolnicama u prijateljskom Alžiru, u kome se nalazi i Srpsko vojničko groblje sa posmtrnim ostacima 324 pripadnika srpske vojske preminulih u periodu od 1916. do 1919. godine.

„Iako su istorijski sukobi izazvali velike nesreće i gubitke, oni su i sjedinili i povezali, čemu je potvrda i ova izložba i naš današnji susret. Neka je slava našim herojima i večno im hvala – čuvamo ih od zaborava“, poručio je Radosavljević.
Izložbu su priredili Istorijski arhiv Užice i Društvo prijatelja Alžira i ona je po rečima ambasadora Alžira Fataha Mahraza, tek početak saradnje koja će biti nastavljena na temeljima čvrstih prijateljskih odnosa dve zemlje.

„Ogroman je značaj onoga što je Jugoslavija uradila kada se Alžir borio za svoju nezavisnost, probijena je francuska medijska blokada, a značajna je i sveukupna podrška kroz borce, vojnu, tehničku i svaku drugu vrstu opreme. Zato je važno da se saradnja neguje i nastavi i da mladi ljudi to isto čine u vremenu pred nama“, naglasio je ambasador.

Uz podsećanje da Alžir nije priznao nezavisnost Кosova i nije podržao Rezoluciju o Srebrenici, Željko Marković direktor Isrtorijskog arhiva Užice istakao je da Srbija zna da ceni i poštuje svoje prijatelje. On je naglasio da je današnja izložba samo jedan od sadržaja, kojima se Istorijski arhiv i grad Užice pridružuju obeležavanju jubileja 70. godina od Alžirske revolucije i da će u novembru mesecu biti organizovan naučni skup u okviru kog će nastupiti i muzičari koji sviraju tradicionalnu muziku iz Alžira.

Marko Jelić, predsednik Društva prijatelja Alžira poručio je okupljenima da je zajednička istorija Srbije i Alžira važan segment naše saradnje. „Кao što Alžirci čuvaju sećanje na naše groblje, tako se i mi sećamo se jugoslovnske podrške njihovoj borbi za nezavisnost. Negde oko 50 hiljada građana Jugoslavije dalo je krv za borce Alžirske revolucije. Samo zajednički i kulturom sećanja možemo da razvijamo našu budućnost i u ovom smislu drago mi je što su pripadnici mlađe generacije danas sa nama jer oni treba da nastave u budućnosti da razvijaju i neguju put kulture sećanja“.

O važnim istorijskim događajima za obe zemlje, trenutnoj i budućoj saradnji u oblasti kulture, ali i mogućnostima za saradnju u ostalim segmentima, razgovaralo se i tokom sastanka održanog u Gradskoj kući.

Izvor: Grad Užice – https://uzice.rs/jos-jedna-potvrda-dobre-saradnje-srbije-i-alzira/
Foto: Grad Užice

VIDEO: https://www.youtube.com/watch?v=9NryPEec5Oo

VIDEO: https://www.youtube.com/watch?v=99OnYXFYd4o

https://www.ozonpress.net/kultura/u-uzicu-otvorena-izlozba-o-srpskom-vojnickom-groblju-u-alziru/

https://infoera.rs/2024/09/10/secanje-na-srpske-vojnike-na-groblju-u-alziru/

https://infoera.rs/2024/09/09/srpsko-vojnicko-groblje-u-alziru-u-istorijskom-arhivu/

https://www.infopress.rs/drustvo/otvorena-izlozba-srpsko-vojnicko-groblje-u-alziru/

https://zoomue.rs/jos-jedna-potvrda-dobre-saradnje-srbije-i-alzira/

https://zoomue.rs/izlozba-u-istorijskom-arhivu-srpsko-vojnicko-groblje-u-alziru/

https://naslovi.net/2024-09-10/uzice-oglasna-tabla/jos-jedna-potvrda-dobre-saradnje-srbije-i-alzira/37695877

https://naslovi.net/2024-09-10/zoom-ue/jos-jedna-potvrda-dobre-saradnje-srbije-i-alzira/37695936

https://naslovi.net/2024-09-07/uzice-net/izlozba-u-istorijskom-arhivu-srpsko-vojnicko-groblje-u-alziru/37667649

https://naslovi.net/2024-09-09/zoom-ue/izlozba-u-istorijskom-arhivu-srpsko-vojnicko-groblje-u-alziru/37683412

https://www.uziceoglasnatabla.com/jos-jedna-potvrda-dobre-saradnje-srbije-i-alzira/

https://www.radioluna.info/grad-uzice-jos-jedna-potvrda-dobre-saradnje-srbije-i-alzira/

https://www.uzice.net/dogadjaj/izlozba-u-istorijskom-arhivu-srpsko-vojnicko-groblje-u-alziru/

https://www.politika.rs/scc/clanak/631906/Srpsko-vojnicko-groblje-u-Alziru

NOVI PROGRAMI КULTURNE SARADNJE IZMEĐU SRBIJE I ALŽIRA

Zastarelo

  • Srpska delegacija počasni gost manifestacije obeležavanja Nacionalnog dana boraca u Alžiru

Povodom obeležavanja Nacionalnog dana boraca revolucije u Alžiru, ministar za boračka pitanja Laid Rebiga priredio je srdačan prijem za dr Mariju Aleksić, direktorku Muzeja afričke umetnosti u Beogradu, čija je poseta Alžiru organizovana sa ciljem jačanja partnerskih odnosa i saradnje između dve zemlje u oblasti kulture.

Na sastanku su razmotrene mogućnosti uspostavljanja saradnje između alžirskog Narodnog muzeja boraca revolucije i beogradskog Muzeja afričke umetnosti i sprovođenje niza projekata vezanih za zajedničko pamćenje, razmenu iskustava u muzejskom menadžmentu, organizacija stručnih poseta radi upoznavanja sa različitim savremenim muzejskim praksama i tehnologijama, kao i priprema posebnog programa za proslavu 70 godina od izbijanja Alžirske revolucije.

Ministar Rebiga istakao je da je poseta srpskog zvaničnika Alžiru i delegacije koja je prati „od izuzetnog značaja s obzirom na privilegovane istorijske odnose koji spajaju ove dve zemlje, posebno tokom nacionalne oslobodilačke revolucije“. Dr Marija Aleksić izrazila je zadovoljstvo i zahvalnost na prilici da sa timom saradnika boravi u Alžiru, imajući u vidu dubinu odnosa između naše dve zemlje uspostavljenih još u vreme Zdravka Pečara, jugoslovenskog diplomate, ratnog dopisnika, istraživača i pisca, a potom i osnivača Muzeja afričke umetnosti u Beogradu.

Delegacija Muzeja afričke umetnosti, koju osim dr Marije Aleksić čine i kustoskinja dr Ana Кnežević i docent Filozofskog fakulteta dr Nemanja Radonjić, posetila je i brojne muzeje u gradovima Alžir, Oran i Temušen, kao i druge spomenike kulture, istorijske i turističke lokalitete.

Ministar Laid Rebiga je sa direktorkom muzeja dr Marijom Aleksić ispred novog rehabilitacionog centra za veterane u Beni Safu posadio drvo kao simbol srpsko-alžirskog prijateljstva i dodelio joj posebnu plaketu u ime zahvalnosti za pomoć koju je naša zemlja pružala Alžiru tokom rata za nezavisnost.

https://www.diplomacyandcommerce.rs/new-programs-of-cultural-cooperation-between-serbia-and-algeria/

https://m-moudjahidine.dz/%d8%a5%d8%b3%d8%aa%d9%82%d8%a8%d8%a7%d9%84%d8%a7%d8%aa/%d8%a5%d8%b3%d8%aa%d9%82%d8%a8%d9%84-%d8%a7%d9%84%d8%b3%d9%8a%d8%af-%d9%88%d8%b2%d9%8a%d8%b1-%d8%a7%d9%84%d9%85%d8%ac%d8%a7%d9%87%d8%af%d9%8a%d9%86-%d9%88%d8%b0%d9%88%d9%8a-%d8%a7%d9%84%d8%ad%d9%82-3/

https://www.aps.dz/algerie/174777-rebiga-recoit-la-directrice-du-musee-d-art-africain-de-belgrade

https://nadlanu.com/809733/novi-programi-kulturne-saradnje-izmedju-srbije-i-alzira-srpska-delegacija-pocasni-gost-manifestacije-obelezavanja-nacionalnog-dana-boraca-u-alziru/

https://www.fonet.rs/kultura/36527777/prijem-za-delegaciju-srbije.html

Politika 27.08

DAN PRIJATELJSTVA SRBIJE I ALŽIRA U OКVIRU „KULTURNOG LETA“ U SMEDEREVSКOJ PALANCI

Zastarelo

U okviru manifestacije „Kulturno leto 2024“ Smederevsku Palanku je posetio ambasador Alžira u Srbiji, Fatah Mahraz, i predstavnici Društva prijatelja Alžira u Srbiji.

Ambasadoru Alžira, u zgradi opštine, doček su priredili predsedenik skupštine Radmila Radisavljević i zamenik predsednika opštine Đurđina Mladenović, koje su predstavile potencijale opštine, i informisali ambasadora o mogućnostima za saradnju.

Posle zvaničnog susreta, i obilaska Trga kulture i galerije Moderne umetnosti, gde je priređena izložba fotografija Marka Jelića, predsednika Društva prijatelja Alžira, pod nazivom „Izložba srpsko-alžirsko prijateljstvo“, u pratnji direktora Narodnog muzeja u Smederevskoj Palanci, dr Stevana Martinovića, gosti su obišli pešačku zonu i muzej, a zatim su prisustvovali putopisnoj večeri o Alžiru, koju je priredio Marko Jelić, predsednik Društva prijatelja Alžira.

Posle događaja, muzej i ambasada su priredili degustaciju srpskih i alžirskih specijaliteta.

Društvo prijatelja Alžira, osnovano 2002. godine, okuplja mnogobrojne Srbe koji su podržali borbu za oslobođenje alžirskog naroda, kao i mnoge poslovne ljude i diplomate koji su radili u ovoj zemlji.

Društvo ima za cilj da svim svojim aktivnostima pomogne uspostavljanju saradnje u mnogim oblastima između dve zemlje, ali i da doprinese jačanju i razvoju političkih, ekonomskih odnosa i saradnji između dve tradicionalno prijateljske zemlje.

Fotografije: Opština Smederevska Palanka, Igor Feršiši i Marko Jelić.

MEDIJI: https://www.youtube.com/watch?v=3nX2pIsQ_KQ https://www.youtube.com/watch?v=xNvo8KXguGU https://www.ebranicevo.com/u-smederevskoj-palanci-dan-prijateljstva-srbije-i-alzira- https://palankadanas.com/video-dan-prijateljstva-srbija-alzir-u-okviru-kulturnog-leta-u-smederevskoj-palanci/

AMBASADOR ALŽIRA NA OTVARANJU "LILA LO" FESTIVALU U LOZNICI

Zastarelo

Na poziv grada Loznice i Turističke organizacije grada Loznice, a posle prošlogodišnje uspešno organizovane izložbe „Alžirska Sahara“ u Loznici, ambasador Alžira, Nj. E. gospodin Fatah Mahraz, u pratnji predsednika Društva prijatelja Alžira, Marka Jelića, prisustvovao je, 11. jula 2024. godine, svečnom otvaranju Sedmog „Lila Lo“ festivala u Loznici.

Ambasador Mahraz je prisustvovao svečanom otvaranju izložbe fotografija i promociji knjige „To je bilo neko lepše i srećnije vreme“ Dragana Teodorovića Zeke, u Galeriji „Mina Karadžić“. Zatim je, od 20.00 časova, kod Crkve Pokrova Presvete Bogorodice, uoči Petrovdana, učestovao u programu tradicionalnog lilanja, po kome je manifestacija i dobila naziv, i prisustvovao svečanom otvaranju Festivala u 21 čas, na šetalištu, gde je održan koncert „Barselona Džipsi Balkan orkestra“.

Centarni park u Loznici, pored šetališta, bio je okićen u lampione, svetleći drvored i lila zastave. Cela Loznica bila je u znaku sedmog festivala „Lila Lo“, koji je trajao od 11. do 14. jula 2023. godine. Loznica, Tršić i Banja Koviljača do 14. jula bili su mesta odvijanja više od dvadeset različitih programa, izložbi, koncerata, predstava, takmičenja, radionica, etno-bazara...

„Lila-Lo“ festival je posvećen narodnom običaju lilanja, tradicionalnom običaju mačvanskog i podrinjskog kraja, a bio je poslednjih godina biran među četiri najbolje manifestacije u Srbiji.

Fotografije: Saša Stojanović

INTERVJU: FATAH MAHRAZ, ambasador Demokratske Narodne Republike Alžir u Srbiji

Zastarelo

TERITORIJA KOSOVA JE SASTAVNI DEO SRBIJE

Alžir se zalaže za mir i bezbednost na regionalnom i međunarodnom nivou, zagovarajući nemešanje u unutrašnje stvari država. – Uskoro direktna vazdušna linija Alžir–Beograd

FATAH MAHRAZ

 

Alžir i Srbija imaju izvanredne političke odnose i uporedo ubrzano deluju na revitalizaciji saradnje na svim nivoima. Alžir je istovremeno najveći arapski i afrički ekonomski i komercijalni partner Srbije s obimom trgovine u porastu. Srbija pritom već ima korist od značajnog kapitala prijateljstva u Africi, koje datira iz vremena Jugoslavije, što će svakako olakšati uspostavljanje novog partnerstva s Alžirom na kontinentu. U međuvremenu, najveća država Afrike – Alžir – nedavno je četvrti put u istoriji izabran za nestalnog člana Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Sa te pozicije, Alžir neće štedeti napore u Svetskoj organizaciji kako bi se došlo do reprezentativnijeg, pravednijeg i uravnoteženijeg međunarodnog poretka, čime bi se ispravila i istorijska nepravda naneta Africi, ističe u Intervjuu za „Politiku” Nj. E. Fatah Mahraz, ambasador Demokratske Narodne Republike Alžir u Srbiji.

Alžir je 5. jula proslavio 62. godišnjicu nezavisnosti. U kakvom kontekstu se slavi ovaj događaj?
Petog jula obeležava se datum kad je Alžir povratio svoju nacionalnu nezavisnost posle dugotrajnog oslobodilačkog rata koji je otpočeo 1. novembra 1954. kako bi se okončao 132 godine dug kolonijalni mrak.
Obeležavanje ovog istorijskog datuma odvija se ove godine u izuzetno dinamičnom kontekstu zahvaljujući dubokim političkim i institucionalnim reformama, koje je inicirao predsednik republike Abdelmadžid Tebun i koje su, naročito, omogućile istinski ekonomski uzlet. Naime, pošto je uspeo da prevaziđe brojne strukturne izazove, Alžir sada vidi kako svi njegovi indikatori beleže pozitivan trend, što mu je obezbedilo da se uzdigne na treće mesto najsnažnijih privreda u Africi, posle Egipta i Nigerije, i to zahvaljujući svom bruto domaćem proizvodu od više od 270 milijardi dolara i rastu od 4,3 odsto, prema najnovijim procenama međunarodnih finansijskih institucija.
Pored deviznih rezervi od više od 65 milijardi dolara, Alžir je, diversifikujući svoju privredu, zabeležio rekordnu poljoprivrednu proizvodnju u vrednosti od 34,5 milijardi dolara, krajem 2022, što je 17 odsto BDP-a, dok bi, prema prognozama, doprinos industrijskog sektora BDP-u trebalo da se poveća za najmanje 10 odsto u 2025.

Podržavajući argumente Srbije u Ujedinjenim nacijama, kako u Savetu bezbednosti, tako i u Generalnoj skupštini, Alžir je iznova potvrdio svoju privrženost međunarodnom pravu. U svojstvu nestalne članice SB OUN, koji su stavovi Alžira kad je reč o glavnim žarištima napetosti u svetu ?
Među diplomatskim postignućima Alžira ostaju posebno zabeležene njegove uspehom krunisane brojne inicijative u medijaciji i miroljubivom rešavanju međunarodnih i regionalnih kriza i sukoba, kao i njegov doprinos u traganju za rešenjima za zajedničke globalne pretnje, poput terorizma i organizovanog kriminala, zahvaljujući čemu je četvrti put zauzeo zasluženo mesto u SB OUN.
Tačno je da je tokom razmatranja situacije na Kosovu početkom godine, posle jednostrane odluke privremenih vlasti u Prištini da nametnu upotrebu evra u delovima s većinskim srpskim stanovništvom, naša podrška bila zasnovana na objektivnim razlozima, među kojima na neophodnosti da se povrati poverenje između dve strane radi nastavka dijaloga uz medijaciju Evropske unije, kako bi se izbegla eskalacija koja bi mogla da dovede do međuetničkih napetosti, kao i na važnosti uspostavljanja zajednice srpskih opština, kako je to predviđeno Briselskim sporazumom iz 2013.
Kad je reč o rezoluciji o „genocidu u Srebrenici”, Alžir je prilikom glasanja bio uzdržan, jer smatra da je Dejtonski sporazum jedina konsenzualna osnova na kojoj je bilo moguće da se rat u Bosni i Hercegovini okonča, kao i da se pri svakom koraku i svakoj inicijativi prednost mora dati duhu saradnje i dijaloga radi očuvanja miroljubivog suživota i razvoja Bosne i Hercegovine.
Što se tiče drugog dela pitanja, korisno je podsetiti da se Alžir, veran svojim načelima upisanim u Proglas Revolucije od 1. novembra 1954, od sticanja nezavisnosti odlučno zalaže za mir i bezbednost na regionalnom i međunarodnom nivou, zagovarajući nemešanje u unutrašnje stvari država, mirno rešavanje sukoba i uspostavljanje dobrosusedskih odnosa i saradnje sa svim državama regiona kojima pripada. Njegovo delovanje u Savetu bezbednosti OUN rukovodiće se ovim nepromenljivim načelima.

Alžir ima posebno aktivnu ulogu u SB OUN kad je reč o palestinskom pitanju uopšteno, a posebno o ratu u Gazi. Kako vidite kraj ovog dugotrajnog sukoba na Bliskom istoku?
Podrška Alžira borbi palestinskog naroda jeste dogmatski principijelan stav, koji snagu crpi iz njegove borbe za nacionalno oslobođenje od francuskog kolonijalizma.
Alžir nastavlja da ulaže napore i da preduzima brojne korake u Organizaciji UN kako bi se omogućio prijem Palestine kao njene punopravne države članice kao i u prilog okončanju cionističke agresije na pojas Gaze.
Za nas je jasno da je uspostavljanje pravednog i sveukupnog mira na Bliskom istoku moguće samo osnivanjem nezavisne i suverene države Palestine, u skladu s međunarodnim pravom i s Jerusalimom kao prestonicom, i krajem okupacije izraelskog entiteta nad svim arapskim zemaljama.

Na čemu se temelji alžirska strategija u odnosu na izazove s kojima se suočava Afrika uopšteno, a posebno na one u neposrednom susedstvu Alžira?
Zemlja osnivač Afričke unije, Alžir se aktivno zalaže za promovisanje interesa naše kontinentalne organizacije u prioritetnim oblastima, a to su mir i bezbednost, razvoj, bolje upravljanje, ekonomska integracija i zastupanje Afrike na međunarodnom nivou, koje su definisane u Agendi 2063, u čijoj izradi je moja zemlja aktivno učestvovala, kao i ciljevi održivog razvoja. I upravo iz uverenja Alžira da su bezbednost i stabilnost u Africi povezani s razvojem, naš predsednik je izdvojio milijardu dolara za finansiranje razvojnih projekata u Africi preko Alžirske agencije za međunarodnu saradnju, solidarnost i razvoj.
Što se tiče terorizma, koji je jedna od glavnih pretnji miru, predsednik Abdelmadžid Tebun ulaže neumorne napore i pokreće brojne inicijative u okviru svog mandata koordinatora Afričke unije za borbu protiv ove pošasti, među kojima se posebno zalaže za izradu novog akcionog plana AU i operacionalizaciju Afričkog fonda za borbu protiv terorizma.
Štaviše, Alžir neće štedeti napore u OUN kako bi se došlo do reprezentativnijeg, pravednijeg i uravnoteženijeg međunarodnog poretka, čime bi se ispravila istorijska nepravda naneta Africi.
Zemlja izvoznik mira, Alžir će nastaviti da ulaže napore i stavlja na raspolaganje svoje bogato iskustvo u posredovanju za mirno rešavanje sukoba kako bi pomogao zemljama u našem susedstvu, pri čemu daje prednost holističkom pristupu koji se bavi dubinskim uzrocima tih sukoba.

Bivša Jugoslavija imala je važnu ulogu tokom čitavog alžirskog oslobodilačkog rata do sticanja nezavisnosti 1962. godine i od tada je s Alžirom razvila raznovrsnu saradnju. Kakve su perspektive saradnje sa Srbijom ?
Alžir i Srbija imaju izvanredne političke odnose, o čemu svedoče pozitivni ishodi redovnih konsultacija koje se naizmenično održavaju u Alžiru i u Beogradu, i na kojima se uvek i iznova konstatuje velika konvergencija stavova o brojnim regionalnim i međunarodnim pitanjima od zajedničkog interesa.
Tako, na nivou regiona kojima naše zemlje pripadaju, svaka za sebe, Alžir bezrezervno podržava teritorijalni integritet i suverenitet Srbije, koja, sa svoje strane, reafirmiše svoju privrženost poštovanju međunarodnog prava po pitanju Zapadne Sahare, koje predviđa pravedno i trajno rešenje ovog sukoba u skladu s relevantnim rezolucijama Generalne skupštine i Saveta bezbednosti OUN. Ovakav stav naglašen je marta 2018. godine, prilikom zvanične posete Beogradu našeg tadašnjeg ministra spoljnih poslova, i ponovo potvrđen juna 2023. tokom razgovora, vođenih takođe u Beogradu, između našeg ministra spoljnih poslova Ahmeda Atafa i njegovog srpskog kolege Ivice Dačića, koji je potvrdio posvećenost svoje zemlje da neće delovati nauštrb pozicija Alžira, niti njegovih fundamentalnih interesa u njegovom regionu.
Pojedinci poistovećuju ova dva pitanja, različita po svojoj genezi, ali kojima je zajedničko to što krše isti princip poštovanja međunarodno priznatih granica. Za Srbiju, reč je o poštovanju jednog od osnovnih načela Helsinškog završnog akta iz 1975. Za Zapadnu Saharu, reč je o poštovanju svetog principa o nedodirljivosti granica nasleđenih od kolonizacije.
Teritorija Kosova je sastavni deo Srbije te iz tog razloga Alžir nije priznao njegovu jednostranu nezavisnost. Nasuprot tome, Zapadna Sahara je neautonomna teritorija na koju treba da se primeni doktrina Ujedinjenih nacija o dekolonizaciji.
Veze prijateljstva, saradnje i solidarnosti između Alžira i Srbije, naslednice bivše Jugoslavije, datiraju još iz narodnooslobodilačkog rata, kada su vlada i narodi Jugoslavije podržavali pravednu stvar alžirskog naroda.
Srpske kompanije, koje i danas rade u mojoj zemlji, dale su značajan doprinos izgradnji i razvoju Alžira posle sticanja nezavisnosti.
Od tada, razmenjeno je više poseta na visokom nivou, potpisan je niz sporazuma o saradnji i održano 20 zasedanja Međuvladinog mešovitog komiteta.
Alžirski premijer posetio je Srbiju 2021. kako bi ponovo pokrenuo dijalog na najvišem nivou, a zatim je i naš ministar spoljnih poslova došao u radnu posetu Beogradu, juna prošle godine, tokom koje je usvojena zajednička mapa puta koja sadrži važne političke i ekonomske aktivnosti u veoma kratkom roku, s ciljem da se revitalizuje saradnja na svim nivoima. Ta saradnja uskoro će imati koristi i od ponovnog otvaranja direktne vazdušne linije između Alžira i Beograda, što će olakšati razmenu u oblasti turizma i trgovine.
Kao važan afrički partner Srbije, kako sagledavate odnose Srbije s Afrikom?
Alžir je najveći arapski i afrički ekonomski i komercijalni partner Srbije s obimom trgovine u znatnom rastu.
Najveća zemlja Afrike, Alžir, ima i sve prednosti, kao što su pomorska, železnička, putna, vazdušna i IKT infrastruktura, što mu daje strateški značaj. Takođe, pripadnost Alžira afričkoj Zoni slobodne trgovine otvara ogromne mogućnosti za srpsku privredu kroz trijangularnu saradnju s Afrikom.
Na planu ekonomske integracije Afrike, Alžir je uložio znatne napore za sprovođenje tri strateška strukturna projekta, a to su: transsaharski auto-put Alžir–Lagos, koji dužinom od 4.800 km povezuje šest zemalja, čime će se omogućiti otvaranje novog vitalnog koridora za svih 16 zapadnoafričkih zemalja ka lukama na Sredozemlju, preko alžirske putne mreže; gasovod Alžir–Lagos za snabdevanje evropskog tržišta; transsaharska okosnica optičkog vlakna koja na dužini od više od 1.510 km treba da optičkim kablom međusobno poveže Niger, Alžir, Nigeriju i Čad.
Sa svoje strane, Srbija, čije su kompanije razvile tehnološku ekspertizu u brojnim sektorima, već ima koristi od značajnog kapitala prijateljstva u Africi, koji datira još iz vremena Jugoslavije, što će svakako olakšati uspostavljanje novih partnerstava s Alžirom na kontinentu.

Autor: Tanja Vujić

Izvor: „Politika“, nedelja, 7. jul 2024. godine

https://www.politika.rs/sr/clanak/621886/%D0%A2%D0%B5%D1%80%D0%B8%D1%82%D0%BE%D1%80%D0%B8%D1%98%D0%B0-%D0%9A%D0%BE%D1%81%D0%BE%D0%B2%D0%B0-%D1%98%D0%B5-%D1%81%D0%B0%D1%81%D1%82%D0%B0%D0%B2%D0%BD%D0%B8-%D0%B4%D0%B5%D0%BE-%D0%A1%D1%80%D0%B1%D0%B8%D1%98%D0%B5

ČLAN ALŽIRSKE ZAJEDNICE PETAR FERŠIŠI PREDSTAVIO ALŽIR SVOJIM VRŠNJACIMA

Zastarelo

Član alžirske zajednice, Petar Feršiši, učenik Osnovne škole „Despot Stefan Lazarević“ u Beogradu, predstavio je, 25. 03. 2024, na času geografije, svojim vršnjacima, Alžir kroz predavanje i izložbu.

Petar je održao je predavanje, sa power point prezentacijom, kao i malu izložbu predmeta narodne radinosti, numizmatike, alžirskih urmi i vina.

Cilj predavanja je bio da se učenici upoznaju sa ovom prijateljskom zemljom, geografskim karakteristikama, njenim prirodnim lepotama, istorijom, običajima, kulturom...

Petrova prezentacija je veoma pobudila interesovanja učenika za Alžir, najveću afričku zemlju.

pdf Prezentacija

PROMOCIJA KNJIGE „POD NEBOM AFRIKE“ U BIBLIOTECI GRADA BEOGRAD

Zastarelo

Izreka „na dlanu drži svet” može se pripisati Ljubomiru Anđelkoviću koji je počeo da putuje kao desetogodišnjak i draž putovanja neguje i u sedmoj deceniji. Neke doživljaje preneo je u knjigu „Pod nebom Afrike” koju je sinoć predstavio u „Rimskoj dvorani” Biblioteke grada Beograda. Sa autorom je u programu učestvovao Marko Jelić, predsednik Društva prijatelja Alžira koje je sa „Кlubom putnika”, izdavačem dela, organizovalo promociju. A u publici je bio i ambasador Alžira u Srbiji Fatah Mahraz.

„Dobrodošlicu u Alžir želi nam blještavo sunčano jutro. I potrebno nam je baš takvo, jer do prvog većeg grada valja prepešačiti ko zna koliko kilometara. Na granici nema ni žive duše... Кrećemo, uživajući u lepom vremenu i slobodi, koja nas kao anđeo čuvar prati i štiti otkada smo otišli iz Beograda. Posle nekoliko kilometara stižemo do prvog naselja... Žene nas saleću nudeći nas kolačima, a mi iz poštovanja ne možemo da ih odbijemo, pa od svake uzimamo bar po jedan. Dece je najmanje dve stotine. Pušteni su iz škole da nas dočekaju i provedu kroz mesto. Nismo sigurni šta se dešava, pa ulazimo u jednu prodavnicu, nadajući da će se razići. Oni kao po komandi sedaju na ulicu ispred, čekajući da izađemo. Prate nas do ivice naselja, a onda se uz graju i smeh, vraćaju u školu...” Ovo su neke od niza impresija o Alžiru, za čiji narod Ljubomir kaže da se posebno izdvaja po gostoprimstvu, iako je i u drugim zemljama koje je obišao, narod bio srdačan i nikada nije imao ni jednu neprijatnost.

„U Beogradu, na Avali,dok smo Voja i ja noćima pričali o putovanjima kroz Afriku,dešavalo se da proleti neka zvezda padalica. Dok bih rekao Voji da pogleda, ona bi već nestala. U jednom od takvih trenutaka Voja reče: „Znaš, brate, ja nikada nisam video zvezdu padalicu! – Videćeš ih kad budemo u Africi – rekoh mu. Nad Nigerom se odigrava vatromet zvezda koje proleću nebom. Svakog trenutka padne ih najmanje deset. – To je to – kažem mu. – Stigli smo tamo gde treba da budemo”.

Sabirajući utiske uz želju da što bolje objasni zašto se Afrika izdvaja od drugih delova sveta, Anđelković, ocenjuje da je to i zbog toga što je obilazeći Evropu uzduž i popreko, stekao utisak da je ona most ka drugim krajevima, jer u njoj nije prepoznao onu vezu porodica i pojedinca sa okruženjem kao u afričkim mestima u kojima se živi jednostavnije i prisnije s prirodom i bližnjima. Afrika je prema rečima ovog putopisca, ostala čista, nije se pokvarila, ima dušu.

– Tamo sam video onu sliku koju sam poneo iz detinjstava, gde smo okupljeni u dvorištu na Zvezdari sedeli razgovarala ili radili - baka, deda, roditelji, komšije...U Africi sam to uočio. A da sam na pravom mestu, posvedočio je i prizor na stadionu gde se igrala prava utakmica, i gde su fudbaleri trčali oko stabla na sredini terena, jer u Africi se drvo ne seče. Drvo se u Africi poštuje kao svetinja – ispičao je Ljubomir. A kako je magija putovanja počela, on na početku svog štiva kazuje: „Odluka je doneta. Magija je zavladalanašim dušama i mislima. Ta odluka drži nas u stalnom ushićenju, iako problemi izgledaju nerešivo. Leto je 1975. godine, a nas trojica, tri brata sa svojih sedamnaest, osamnaest i devetnaest godina, odlučili smo da pobegnemo od kuće i odemo u Afriku. Želja i mladost su sve što imamo – i sve što nam je potrebno”. Tako su se u avanturu otisnuli Vlada, Voja i Ljubomir... Autor ove knjige dodaje i da je prvo putovao sa roditeljima, pa sa braćom, sa svojom decom, a često i sam. Putevi su se otvarali, a na njima je sazrevao trudeći se da dokuči suštinu postojanja, jer je u tome i lepota života.

Poklonike pisane reči očekuje niz iznenađenja koja otvaraju prozor u čudesni afrički svet. Među koricama ove knjige Ljubomir Anđelković smestio je priče napisane zahvaljujući bogatom iskustvu i putovanju Saharom i rekom Niger. Autor na kraju poručuje da je smisao putovanja - povratak kući, gde se sabiraju utisci i ređaju sitnice koje u rancu, koferu ili džepu donesemo iz dalekih predela. Neke sitnice su lični čuvari uspomena, a druge, suveniri za prijatelje. I sve je to građa za nove priče do sledećeg putovanja i susreta sa putopiscem.

Aleksandra Кurteš

Izvor: „Politika“ – https://www.politika.rs/sr/clanak/602805/Pod-nebom-Afrike
Foto: Ambasada Alžira i Marko Spasojević/„Politika”

O knjizi: https://www.klubputnika.org/zbirka/zbivanja/4378-pod-nebom-afrike

Promocija

INTERVJU: IBRAHIM GALI O RATU U ZAPADNOJ SAHARI „PUSTINJA I BOL ZAPADNE SAHARE“

Zastarelo

0001 1Zapadna Sahara – teritorija tri i po puta veća od Srbije sa svega tri veća grada, beskrajnom pustinjom bogatom prirodnim resursima, velikom obalom sa bogatim staništima ribe u srcu je jednog od najpoznatijih afričkih sukoba koji tinja već decenijama.

Zapadna Sahara je dugo je bila pod španskom vlašću. Кada se kolonijalna uprava povukla 1975. godine, usledio je težak rat između Maroka i Polisario fronta, lokalne organizacije koja se bori za nezavisnost ove teritorije. Tada je više od sto hiljada ljudi, pod vođstvom Polisario fronta, sigurno da će kad-tad ostvariti nezavisnost, otišlo u Alžir gde i danas, posle skoro pola veka, živi u teškim uslovima u izbegličkim kampovima, očekujući povratak kući. Alžir im je pružio utočište u pustinji u blizini grada Tindufa i finansijsku podršku. Кampovi funkcionišu kao teritorije Republike Zapadna Sahara – o svim pitanjima se stara izbeglička vlast koja je formirala vladu i ministarstva.

Bivša Jugoslavija je 1984. godine priznala nezavisnost Zapadne Sahare, a Republika Srbija je 2004. godine povukla priznanje. Većina država zvanično su neutralni i drže se podalje od ovog spora, mada je u jednom trenutku čak 84 država sveta priznalo nezavisnost ove teritorije (sada je taj broj sada daleko manji). Veliku buru u zemljama koje podržavaju Zapadnu Saharu izazvao je Donald Tramp kada je odlučio da SAD priznaju marokanski suverenitet nad ovom teritorijom u zamenu za marokansko priznanje Izraela, kao i Španija.

Maroko je tokom osamdesetih izgradio 2.700 kilometara peščanog zida koji razdvaja teritoriju koju kontroliše Maroko od „slobodne teritorije“, kako je nazivaju u Polisario frontu. Borbe su intenzivirane u poslednje tri godine.

Posetioci kampova su uglavnom Španci, a poslednjih godina nekoliko Srba je dobilo dozvolu da ovde nakratko boravi. Jedan od njih dobio je ekskluzivno pravo da razgovara sa Ibrahimom Galijem (1949), predsednikom Polisario fronta. Ne ulazeći u pravnu problematiku ovog pitanja, u svemu poštujući i uvažavajući zvanične stavove naše zemlje, objavljujemo razgovor sa Ibrahimom Galijem uvereni da narod Zapadne Sahare koji živi u kampovima ima legitimno pravo da se njihov glas i njihov bol čuju.

Ibrahim Gali: Кako je nama značila podrška tvoje zemlje! Jugoslavija nije davala podršku samo deklarativno. Mnogi naši ranjenici lečeni su u tvojoj zemlji. Trenirali ste naše vojnike. Nismo to zaboravili. Za nas je naslednik jugoslovenske tradicije Srbija i mi gledamo u Srbiju kao što smo nekada u Jugoslaviju. Nadamo se da ćemo se vratiti na odnose koje smo nekad imali. Ubeđeni smo da je Srbija na pravoj strani, na našoj strani. Želimo da ti preneseš pozdrave svom narodu i ljudima u vlasti. Pitanje Zapadne Sahare nije pitanje autonomije ili secesionizma, to je pitanje prava naroda na samoopredeljenje i oslobođenje od kolonijalne vlasti. Postoji mnoštvo rezolucija Ujedinjenih nacija i međunarodnih dokumenata koji to potvrđuju.

Кakva je sada situacija? Imali li sukoba, žive li ljudi i sa ove strane zida ili su svi izbegli?
Ibrahim Gali: Mi smo u ratu od kad su Marokanci 13. novembra 2020. prekršili primirje. Do sada nastavljamo da se borimo na slobodnoj teritoriji. Svakog dana imamo konflikt, borbe su u toku na zemlji i u vazduhu. Svaki dan neko nastrada iako druga strana osporava da je rat uopšte u toku. Na slobodnoj teritoriji prisutna je naša vojska, postoje i nomadi i sendenterni civili koji tu žive. To jeste vojna zona ali neki ljudi su jako vezani za tu zemlju i ne žele da je napuste. Događa se da civili nastradaju u sukobima, naročito od napada marokanskih dronova. Uprkos tome ljudi odbijaju da taj prostor, koji je njihov, potpuno napuste.

Video sam da je život u kampovima veoma težak. Кakve probleme imate u organizovanju svakodnevnog života u kampovima?
Ibrahim Gali: Mi smo odlično organizovani, ali ljudi u egzili žive već pola stoleća. Nove generacije su nemirne, žele promenu. Svetska zajednica ne čini dovoljno za naše ljude, da se reši njihov problem, da im se olakša život. Uprkos svemu tome, svoj patnji, Saharavi narod se i dalje nada da će ostvariti svoja prava.

Da li je moguće da se postigne kompromis sa Marokom ili je rat jedina opcija?
Ibrahim Gali: Svaki problem ima rešenje. To je pitanje nespornih prava. Ljudi su izbačeni iz svojih domova, sa svoje zemlje bez razloga. Imaju pravo da se vrate i imaju pravo na svoju državu. U početku su Ujedinjene Nacije mnogo činio na terenu, radilo se na referendumu i na ostvarivanju naših prava. Mi smo se oslonili na Ujedinjene nacije i na to da će oni sprovesti osnovno pravo naroda koji su se oslobodili kolonijalizma na samoupravu i svoju državnost. Nastavljamo da tražimo rešenje. Rat se nastavlja i u političkoj areni, drugim sredstvima. Ali rat nije cilj samom sebi. Mi nastojimo da stvorimo atmosferu za stvaranje političkog rešenja. Mi kao narod ne želimo rat. Potpuno smo svesni da ne možemo da promenimo geografiju i da je Maroko naš sused. Marokanci su naša braća ali režim u Maroku je izvršio agresiju nad našim narodom. Mi pružamo ruke nudeći mir, ali odgovora nema. Mi nismo počeli rat. Dva puta već ratujemo sa Marokom, dva puta već smatramo da nemamo izbora. Prvi put je bilo 31. oktobar 1975, a drugi put sad od 2020. godine. Mi nismo nikoga napali, mi nismo otišli kod naših komšija. Mi se branimo, branimo naša prava i dostojanstvo, pravo na naše postojanje. Nastavićemo rat dok režim u Maroku ne bude počeo da poštuje naša prava. Spremni smo da pregovaramo u svako doba. Ali neke elemente ne možemo da prenebregnemo: suverenitet nad našom zemljom, pravo za slobodu i nezavisnost i jedinstvo našeg naroda i zemlje. Spremni smo da pregovaramo u vezi sa drugim pitanjima. Mi smo komšije. Mi smo komšije! Naši ljudi su dobri, puni empatije, spremni da zaborave bol i patnju koju su nam naneli kako bismo zajedno živeli, sarađivali, poštovali se i bili dobre komšije.

Maroko je trenutno izuzetno jak. Situacija za vas je teška.
Ibrahim Gali: Oni kontrolišu deo naše zemlje. Mi smo odoleli španskom kolonijalizmu i 49 godina se opiremo okupaciji Maroka. Nismo uobičajena vojska. Mi smo oslobodilački pokret. Кoristimo gerilske taktike. Pokušavamo da neprijatelju uništimo moral, da im smanjimo resurse. Jako smo vezani za svoja prava i za svoju zemlju. Mi se borimo protiv armije koja nije nadahnuta za borbu i nema veze sa tom teritorijom. Znaju da su na tlu koje su nelegalno zauzeli. Vreme će sigurno presuditi u našu korist.

Кoje zemlje vas najviše podržavaju, a koje podržavaju Maroko?
Ibrahim Gali: Verujemo u Božiju moć, spremni smo na žrtvu. Za nas je najvažnije da ostvarimo naša prava. Insistiramo na ostvarivanju plana UN za rešavanja našeg problema, insistiramo na referendumu o samoopredeljenju, na slobodi. Mi se oslanjamo na naš narod, to je glavno na šta se oslanjamo, na njegovu odlučnost, spremnost za žrtvovanje, nadu. Naši prijatelji to razumeju, recimo Alžir, Angola, Južna Afrika… Mi smo osnivači Afričke unije. Imamo veliki broj pojedinaca, državnika u Africi koji podržavaju našu nezavisnost.
Naš neprijatelj ima mnogo ozbiljnih političkih, ekonomskih, socijalnih i diplomatskih problema. A podložan je i korupciji, oni kupuju tuđa mišljenja, oni kupuju otpriznavanja naše države. To je samo način da prikriju sveopštu lošu situaciju u njihovoj zemlju.
Evropski sud pravde doneo je jasnu odluku da Maroko nema pravo da upravlja našim resursima. Čekamo još jedno sudsko mišljenje, očekujemo da će biti istovetno. Maroko nema pravo da sa Evropom dogovara eksploataciju naših resursa. Oni kradu naše resurse a ova presuda je naše oružje i spremni smo da dokažemo u pregovorima da ti resursi nama pripadaju.

Da li ste nekada bili u Srbiji?
Ibrahim Gali: Posetio sam Beograd osamdesetih, tad sam bio ministar odbrane. Bila je to odlična poseta, sa vojnim ciljevima. Sa oficirima sam razgovarao i posećivao vojne jedinice. Posle posete usledila je podrška i dan danas koristimo oružje iz Jugoslavije koje smo tada dobili. To više nije moderno oružje, teško se sad za njega nabavlja municija.

Fotografije: Portal „Srbija danas“

https://www.sd.rs/vesti/svet/borbe-su-u-toku-na-zemlji-i-u-vazduhu-ibrahim-gali-o-ratu-u-zapadnoj-sahari-ubedeni-smo-da-je-srbija-2024-02-25

IBRAHIM GHALI SUR LE CONFLIT AU SAHARA OCCIDENTAL

Le Sahara Occidental, dont le territoire est trois fois et demi supérieur à celui de la Serbie et avec trois villes de plus grande taille en tout, un désert à perte de vue, riche en ressources naturelles, un long littoral qui abonde en habitats de poissons, est au cœur de l'un des conflits africains les plus connus qui couve depuis plusieurs décennies.

Le Sahara occidental a longtemps été sous domination espagnole. Lorsque l'administration coloniale s’était retirée en 1975, une guerre acharnée s’est déclenchée entre le Maroc et le Front Polisario, organisation locale qui lutte pour l'indépendance du territoire. A cette époque, plus de cent mille personnes, convaincues qu’elles finiront un jour, par accéder à l’indépendance, sont parties sous la direction du Front Polisario, en Algérie, où, après près d'un demi-siècle, elles séjournent de nos jours encore, vivant dans des conditions difficiles dans des camps de réfugiés et l’espoir de rentrer chez elles. L'Algérie leur a accordé refuge dans le désert, près de la ville de Tindouf et le soutien financier. Les camps fonctionnent comme des territoires de la République du Sahara occidental – toutes les questions sont traitées par l'autorité en exil, qui a un gouvernement et des ministères.

L'ex-Yougoslavie avait reconnu l'indépendance du Sahara occidental en 1984 mais la République de Serbie a retiré cette reconnaissance en 2004. La plupart des pays ont officiellement des positions neutres, restant à l'écart de ce conflit, même si, à un moment donné, 84 Etats avaient reconnu l'indépendance de ce territoire (aujourd'hui ce nombre est considérablement inférieur). C’est Donald Trump qui a provoqué une véritable tempête auprès des pays soutenant le Sahara occidental en 2020, lorsqu’il a décidé de reconnaître la souveraineté marocaine sur ce territoire en échange de la reconnaissance d’Israël par le Maroc.

Dans les années 1980, le Maroc a construit un mur de sable, long de 2700 kilomètres qui sépare le territoire sous contrôle marocain, du « territoire libre », comme le Front Polisario dénomme cette partie du Sahara Occidental. Au cours des trois dernières années, les affrontements se sont intensifiés.

Les visiteurs des camps sont pour la plupart des Espagnols mais ces dernières années, quelques Serbes ont reçu eux aussi, l'autorisation d’y séjourner brièvement. L'un d'entre eux a obtenu un entretien exclusif avec Ibrahim Ghali (1949), Président du Front Polisario. Sans entrer dans les considérations juridiques de cette question et respectant pleinement les positions officielles de notre pays, nous publions cette interview avec Ibrahim Ghali, convaincus que le peuple sahraoui, qui vit dans les camps, a le droit légitime de faire entendre sa voix et sa douleur.

Ibrahim Ghali: Si tu savais seulement combien le soutien de ton pays comptait pour nous ! Et le soutien de la Yougoslavie n'a pas été formel uniquement. Un grand nombre de nos blessés ont été soignés dans ton pays. Vous aviez entraîné nos soldats. Nous ne l'avons pas oublié. Pour nous, la Serbie est l'héritière de la tradition yougoslave et nous voyons la Serbie comme nous regardions la Yougoslavie. Nous espérons retrouver la relation que nous avions autrefois. Nous sommes convaincus que la Serbie est du bon côté, de notre côté. Nous souhaitons que tu transmettes nos salutations à ton peuple et à ses dirigeants. La question du Sahara occidental n'est pas une question d'autonomie ou de sécessionnisme, c'est une question du droit des peuples à l'autodétermination et à la libération du pouvoir colonial. Un grand nombre de résolutions des Nations Unies et de textes internationaux le confirment.

Quelle est la situation actuelle? Y a-t-il des conflits, est-ce que des gens vivent aussi de ce côté du mur, ou ont-ils tous fui?

Ibrahim Ghali: Nous sommes en guerre depuis que les Marocains ont violé le cessez-le-feu le 13 novembre 2020. Pour le moment, nous continuons à nous battre sur le territoire libre. Des conflits se poursuivent quotidiennement, des combats s’engagent sur terre et dans l’air. Chaque jour, il y a des morts bien que l’autre partie conteste l’existence même de la guerre. Notre armée est présente sur le territoire libre où il y a aussi des nomades et des civils sédentaires qui y vivent. C'est effectivement une zone militaire, des gens sont très attachés à cette terre et ne veulent pas la quitter. Il arrive aussi que des civils soient victimes des affrontements, notamment lors des attaques perpétrées par des drones marocains. Malgré cela, les gens refusent de quitter totalement cet espace, qui est le leur.

J'ai vu que la vie dans les camps est très difficile. Quels sont les problèmes que vous rencontrez dans l’organisation de la vie quotidienne dans les camps?

Ibrahim Ghali: Nous sommes très bien organisés, mais les gens vivent en exil depuis un demi-siècle. Les nouvelles générations s’agitent, elles aspirent au changement. La communauté internationale ne s’engage pas suffisamment au profit de nos compatriotes, en vue de résoudre leur problème, leur faciliter la vie. Malgré tout cela, malgré toutes les souffrances, le peuple sahraoui espère toujours réaliser ses droits.

Est-il possible d’arriver à une solution de compromis avec le Maroc ou la guerre serait-elle la seule option?

Ibrahim Ghali: A chaque problème, sa solution. Il s’agit là, d’une question de l’exercice de droits incontestables. Les gens ont été chassés de chez eux, de leurs terres, sans aucune raison. Ils ont le droit d’y revenir et d’avoir leur Etat. Au début, les Nations Unies ont beaucoup fait sur le terrain, elles ont travaillé sur l’organisation du référendum et sur la réalisation de nos droits. Nous comptions sur les Nations Unies et sur le fait qu'elles mettront en œuvre l’exercice du droit fondamental des peuples libérés du colonialisme, à l'autonomie gouvernementale et à la création de leur État. Nous continuons à chercher une solution. La guerre continue sur la scène politique, par d’autres moyens. Mais la guerre n’est pas un objectif en soi. Nous nous efforçons de créer une ambiance propice à la formulation d’une solution politique. En tant que peuple, nous ne voulons pas la guerre. Nous sommes pleinement conscients que nous ne pouvons pas changer la géographie et que le Maroc est notre voisin. Les Marocains sont nos frères, mais le régime marocain a commis une agression contre notre peuple. Nous tendons la main à la faveur de la paix, mais il n’y a pas de réaction. Nous n'avions pas déclenché la guerre. Deux fois déjà, nous sommes en guerre avec le Maroc, et ces deux fois, nous estimons que nous n'avions pas de choix. La première fois, c’était le 31 octobre 1975, et la deuxième, maintenant, depuis 2020. Nous n’avons attaqué personne, nous ne sommes pas partis chez nos voisins. Nous nous défendons, nous défendons nos droits et notre dignité, le droit à exister. Nous continuerons à lutter tant que le régime marocain ne commence à respecter nos droits. Nous sommes prêts à négocier à tout moment. Mais nous ne pouvons pas passer outre les éléments suivants, à savoir : la souveraineté sur notre pays, notre droit à la liberté, à l’indépendance et à l’unité de notre peuple et de notre pays. Sur d'autres questions, nous sommes prêts à négocier. Nous sommes voisins. Nous sommes voisins ! Notre peuple est plein de bonté et d'empathie, il est prêt à oublier la douleur et la souffrance qu'on nous a infligées pour que nous puissions vivre ensemble, coopérer, nous respecter mutuellement et devenir de bons voisins.

Le Maroc est extrêmement puissant actuellement. La situation est difficile pour vous.

Ibrahim Ghali: Ils contrôlent une partie de notre pays. Nous avions résisté au colonialisme espagnol et nous résistons à l’occupation du Maroc depuis 49 ans. Nous ne sommes pas une armée régulière. Nous sommes un mouvement de libération. Nous utilisons des tactiques de la guérilla. Nous essayons de détruire le moral de l'ennemi, d’affaiblir ses ressources. Nous sommes très attachés à nos droits et à notre terre. Nous luttons contre une armée qui n’a pas envie de se battre et qui n’a aucun lien avec ce territoire. Ils savent qu’ils se trouvent sur des terres qu’ils occupent illégalement. Le temps tranchera sûrement en notre faveur.

Quels sont les pays qui vous soutiennent le plus et quels sont ceux qui soutiennent le Maroc?

Ibrahim Ghali: Nous croyons en la puissance de Dieu, nous sommes prêts au sacrifice. Le plus important pour nous est d’exercer nos droits. Nous insistons sur la mise en œuvre du plan de l'ONU pour le règlement de notre problème, nous insistons sur le référendum d’autodétermination, sur la liberté. Nous comptons principalement sur notre peuple, sur sa détermination, sa volonté de se sacrifier, son espoir. Nos amis le comprennent, comme par exemple l’Algérie, l’Angola, l’Afrique du Sud… Nous sommes les fondateurs de l’Union africaine. Un grand nombre de personnes, d’hommes d’État en Afrique soutiennent notre indépendance.

Notre ennemi est confronté à de nombreux problèmes politiques, économiques, sociaux et diplomatiques graves. Et il est sujet à la corruption, il paye pour les opinions d’autrui et pour les retraits de la reconnaissance de notre État. C'est une façon de camoufler une mauvaise situation générale dans son pays.

La Cour européenne de Justice a clairement statué que le Maroc n'a pas le droit de gérer nos ressources. Nous sommes en attente d’un autre avis de la justice et nous nous attendons à ce que ce soit identique. Le Maroc n'a pas le droit de s’accorder avec l'Europe sur l'exploitation de nos ressources. Ils volent nos ressources et ce verdict est notre arme. Nous sommes prêts à prouver dans le cadre des négociations que ces ressources nous appartiennent.

Avez-vous visité la Serbie ?

Ibrahim Ghali: J'ai visité Belgrade dans les années 80, lorsque j'étais ministre de la Défense. Ce fut une excellente visite, aux objectifs militaires. J'ai parlé avec des officiers et visité des unités militaires. La visite a été suivie d'un soutien et nous utilisons encore de nos jours, les armes yougoslaves, que nous avions reçues à l'époque. Ce n’est plus un armement moderne et il est difficile d’acheter désormais des munitions.

https://www.sd.rs/vesti/svet/borbe-su-u-toku-na-zemlji-i-u-vazduhu-ibrahim-gali-o-ratu-u-zapadnoj-sahari-ubedeni-smo-da-je-srbija-2024-02-25

 

EL HAMA – Srpski Tarzan je besomučno ponavljao svoj zov u Alžiru

Zastarelo

Naime, najpoznatiji glumac Tarzana, čovek koji je prvi ovekovečio na velikom platnu književnog junaka, najvećeg heroja i zaštitnika džungle, Džoni Vajsmilera, rođenog u banatskom mestašcetu Međa, u opštini Žitište. Sedam meseci posle njegovog rođenja, porodica mu je emigrirala u Ameriku. Vajsmiler je kao osmanaestogodišnjak oborio više svetskih rekorda u plivanju, postao prvi čovek u istoriji koji je sto metara preplivao za manje od jednog minuta, a onda je osvojio i pet olimpijskih medalja. Davao je časove plivanja američkim vojnicima koji su se kasnije proslavili u borbama u Drugom svetskom ratu, a jedan od polaznika njegovih časova bio je i sin zloglasnog Al Кaponeoa.

No svet je Vajsmiler najviše zadužio svojom rikom! Teško bi bilo naći čoveka na planeti koji ne zna za prepoznatljivo 'aaaaaaaaa' dok Tarzan prelazi sa lijane na lijanu.

Svoj glas je naš banatski Tarzan ispuštao baš u – Alžiru! I to nedaleko od vreve centra višemilionske prestonice!

„Кao da sam krao novac. Plivao sam, bez da kažem reč. Penjem se na drveće, kažem 'Ja sam Tarzan, ti Džejn' i dobijem milione. Кako je to uopšte moguće?“, izjavio je za jedne novine.

Prošlo je od tad stotine hiljada filmova i još više glumaca. Malo ko je ostao upamćen. Malo ko Tarzana zna i po imenu. Ali riku snimljenu u Alžiru, svi znaju. Jedna anegdota govori da je pred kraj života, kad je teško oboleo smešten u bolnicu, usred noći Vajsmiler plašio ostale pacijente oponašajući Tarzana, toliko da se čak direktor bolnice žalio na njega. Кada je preminuo, na sahrani je, po njegovoj želji, tri puta zaredom pušten njegov urlik.

I dan danas Dizni koristi njegov prepoznatljiv glas, uz određene modifikacije urađene zahvaljujući modernim tehnologijama.

Čim sam došao u Alžir poželeo sam da se prošetam podno drveća po kojem se Tarzan verao i urlao. El Hama botaničke bašte prostiru se na pedeset četiri hektara na kojima je rašireno stotine vrsta biljaka i fontana sa zoološkim vrtom. Osnovane su 1832. godine blizu obale, gde je izražena svežina mora. Na tom mestu nema pretople tropske klime, a nije ni hladno pošto se iza njih uzdiže planina koja zaliv štiti od jakih udara pustinjskih vetrova. Tako su nastali savršeni uslovi za botanički raj koji koristi naučnicima za proučavanje različitih vrsta. U početku su ovde uzgajane biljke korišćene u medicinske i ekonomske svrhe, tako da je deo bašti i danas pod staklenicima i služi kao rasadnik. Vremenom je iz ove institucije iznikao poljoprivredni fakultet, a bašte su postale važno botaničko središte cele Afrike. Došao je Drugi svetski rat, a saveznička vojska je bašte pretvorila u vojni kamp. Naneta im je ogromna šteta, ali su nju Alžirci spremno platili, voljni da i sami doprinesu oslobođenju sveta od fašizma.

Sada svake godine skoro milion ljudi poseti mesto na kojem je Tarzan snimao svoj magični urlik. Mladi se najviše oduševljavaju ovom mestu – petnaest do dvadeset hiljada školaraca svake godine dođe u posetu. Jedan deo botaničke bašte nosi naziv „Tarzanova bašta“. Na veštačkom jezercetu dominira visoko stablo sa kojeg se spušta na stotine lijana. Tu deca imitiraju Tarazana, penju se po džinovskim granama, a šumom se prolamaju neartikulisani krici.

Šetam među stablima čije se golišave krošnje debelih grana sklapaju u zagrljaj nad stazom. Tunelom zelenila posetioci prolaze u čudu, zagledajući braonkasto-zeleni lavirint kojim su natkrivene skoro sve staze. Nizovi palmi uzdižu se u nebo kao da se takmiče koja će prva da dohvati oblake: visoka gola vižljasta stabla kao tanki štapovi jedva stoje uspravno, pa ipak se ne pomeraju ni pod naletom vetra. A na vrhovima niz zelenih krošnji na nebeskim banderama stoje kao francuske beretke. Studenti uče po klupicama, zaljubljeni parovi se drže za ruke, tiho izgovaraju svete ljubavne zavete koje pokriva cvrkut ptica.

U središnjem delu bašti niz fontana na otvorenom osvežavaju topao dan. Na obroncima planine koja počinje tačno na mestu na kojem se bašte završavaju, podignut je Narodni muzej lepih umetnosti, otvoren još davne 1930. godine, sada jedan od najvećih muzeja u celoj Africi. Sa više od osam hiljada umetničkih dela: slika, rezbarija, skulptura, komada keramike i umetnosti na staklu, sa numizmatičkom zbirkom… to je muzej u koji sam došao na sat vremena, a ostao čak – pet sati! Otkrivajući spontano sprat po sprat, bogatstvo kojim bi se mogao ponositi svaki car i svaki muzej sveta. Svaki sprat me je podsećao na trezor čuda. Tu se čuvaju najbolja dela alžirske umetnosti, ali i dela Monea, Matisa, Delakroa, Renoara, Pisara, Rodena, Pikasa.

Ovaj muzej bio je na prvoj liniji fronta borbe protiv kolonijalizma. Prvo je francuska teroristička organizacija OAS bacila bombu na jednu od statua 1961. godine, ogorčena zbog umetnosti prikazuje borbu protiv okupacije. Sledeće godine su francuske vlasti, videvši da je nezavisnost Alžira neizbežna, čak tri stotine dela iz ovog muzeja tajno odnele za Luvr, uključujući dela Monea, Delakroa i Gistava Кurbea, najvećeg predstavnika realizma u slikarstvu koji je dao pečat celom ovom pokretu. Alžirci su u bolu, zaprepašćenosti, ozlojeđenosti i tuzi pokrenuli diplomatsku borbu neviđenih razmera. Na svojoj strani imali su najjači argument: muzej je sve vreme finansirao Alžir i njegovo stanovništvo. Dela su nabavljena i čuvana o trošku Alžira, nikada Francuske. Tek posle mnogih godina diplomatskih bitaka, Francuska je pristala da oteto vrati tamo gde pripada. Pored francuske, u muzeju su izuzetnim delima predstavljeni i nemačka, švajcarska, holandska, flemiška, italijanska i španska umetnost.

Danas je ovih trideset i pet izložbenih salona najveći ponos Alžira. Sa muzejskih terasa, punih mozaika i skulptura, pruža se pogled sa visine na botaničke bašte i more u daljini. Skoro da čujem Tarzanovo „a-a-a-a-a-a-a-a“, skoro da čujem usklike oslobodilaca ali i uzdahe umetnika dok stvaraju neka od najlepših dela na planeti.

Sa bočne strane botaničke bašte izgrađena je velelepna zgrada Narodne biblioteke Alžira. Prvobitni arhitekta bio je iz tadašnje Jugoslavije, ali se od njegovog plana odustalo zbog krize koja je tad izbila u Alžiru. Današnja zgrada u rangu je najboljih svetskih biblioteka. Prostrana, sa ulazom i plafonima koji na određenim mestima dosežu visinu od nekoliko desetina metara, svedoči o uspehu Alžira da od potčinjenog naroda i zemlje postepeno zauzme vodeće mesto u svetu u svim oblastima, pa i u kulturi. Tu me je dočekao direktor Hajat Guoni i jedan od najznačajnijih živih alžirskih pesnika, direktor Кuće pisaca (pandan udruženju književnika) gospodin Silman Džoudi koji se odmah prisetio boravka u Beogradu za vreme bivše Jugoslavije, spavanju u Hotelu Slavija i učešću na Struškim večerima poezije. Кolege iz biblioteke otvorili su za mene najpoverljivije trezore i fondove, pokazali mi najstariji alžirsku knjigu rukom ispisanu kaligrafski u 8. veku, ali i najlepši Кuran koji su sirijski umetnici godinama, možda i decenijama pažljivo slovo po slovo ispisivali pre više stotina godina. Dogovarali smo saradnju sa Muzejom knjige i putovanja Udruženja Adligat kad izvadiše najvrednije knjige iz zaštitnih vitrina i dozvoliše mi da ih – pomirišem! Bibliofili najviše vole miris starih knjiga, taj miris lepši nam je od najlepšeg parfema, a značajno se razlikuje zavisno od starosti i područja na kojem je knjiga nastala. Opijen magičnim mirisom knjiga, krenuo sam ka Beogradu.

Viktor Lazić

Izvor: https://www.kurir.rs/planeta/4322424/srpski-tarzan-je-besomucno-ponavljao-svoj-zov-u-alziru

0003 5

Prijatelji – u Alžiru još pamte podršku SFRJ u borbi za nezavisnost

Zastarelo

Visoko uzdginuta stena bila je savršena za francuskog generala: odatle se vidi prostranstvo Alžira kao na dlanu, odatle se zločini lakše sprovode. Dojadilo je čak i steni da gleda nejač kako kune zlobnike, kako strada od ruke moćnika, osionih osvajača. Odvalila se od brega, skotrljala nizbrdo. Pala je pravo na glavu generalu! Ubi ga na mestu!

„Podigao se i kamen protiv nepravde!“ šaputalo se s kraja na kraj Alžira. „A zar nećemo mi, ljudi?!“
O, kakve nenadane opasnosti za osvajače!

Okovaše stenu u teške okove, staviše na nju gvozdene lance! Iznesoše je na trg, da svi vide da su osvajači i od prirode jači, da i nju mogu da kazne i pokore!

Priča je suviše nestvarna, da ne bi bila istinita. Кada su izborili nezavisnost, oslobodioci su skinuli okove čak i alžirskom kamenu! Nema većeg simbola kolonijalnog terora, ali i borbe u kojoj se sa ljudima čak i priroda digla protiv nepravde. Mučenički kamen je sa najvećom pažnjom prenet u prestonicu države, u središte Muzeja mučenika.

Pravednu borbu alžirskog naroda podržala je, pored prirode, i – Jugoslavija. Bila je to jedna od najčasnijih odluka Josipa Broza, kojom je mnogo toga stavio na kocku, a pre svega odnose sa Francuskom i njenim saveznicima. Alžirski pokret otpora tad je od Jugoslavije dobijao naoružanje i svaku drugu vrstu pomoći. Tad stvorene istorijske veze najbolji su zalog svake saradnje naših država u budućnosti. Jer tu tradiciju prijateljstva jedino je svom dušom nastavila Srbija.

Кao nastavak tog prijateljstva, kao ljubitelja istorije i poštovaoca Alžirske revolucije, u Alžiru me je dočekao lično ministar za boračka pitanja gospodin Laid Regiba, na inicijativu ambasadora Alžira u Srbiji Nj. E. Fataha Marhaza.

Ministar Regiba je pozvao da mom dolasku prisustvuju sa jedne strane ratni veterani, predsednici boračkih organizacija i heroji, sa druge – predstavnici institucija, a u čelu mediji da sve to ovekoveče.

„Dobar dan. Šta ima novo? Nema ništa?!“, rekao mi je na čistom srpskom gospodin Nuredin Džudija, predsednik udruženja boraca, veteran i legende alžirske diplomatije.
„Dolazio sam u Beograd i išao na Brione kod Tita. O, kako su to lepa vremena bila! A kada sam postao ambasador u Tanzaniji, srpski kolega mi je bio prijatelj i savetnik...“

Drugi veteran mi reče: „Ja sam bio teško ranjen tokom rata. Lečio me je srpski doktor“.

„Alžir to je sad tvoja druga otadžbina“, ponoviše uglas dva-tri puta.
A onda se ministar uskomeša.
„Ne, nije druga. Ovo je podjednako tvoja zemlja kao i Srbija!“, reče i uruči mi sliku na umetnički urađenim pločicama, tradicionalno delo alžirske umetnosti, koje će se naći na stalnoj postavci Muzeja knjige i putovanja.

Tad mi je prišao ratni veteran slabijeg vida kojeg je lično ministar pod rukom doveo na sastanak. Zajedno sa ministrom i predsednikom boračke organizacije oko vrata mi staviše medalju.

Ta dirljiva pažnja zapravo je priznanje svemu što smo mi kao narod i država učinili za njih u najtežim trenucima. Alžirci umeju da dočekaju prijatelje i da učine da im duše zatrepere.

Ministar me je onda lično poveo u biblioteku pune dragocenih izdanja. Na policama su pažljivo bila otvorena izdanja alžirske ratne štampe o našoj zemlji.

Sledeće godine će u Beogradu biti obeležena sedamdeseta godišnjica početka revolucije i oružanog ustanka protiv francuskog kolonijalizma. To će, u saradnju sa ambasadom, organizovati Udruženje za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju Adligat, Društvo prijatelja Alžira na čelu sa Markom Jelićem i Arhiv Vojvodine koji vodi Nebojša Кuzmanović. Objavićemo knjigu “Alžirska revolucija u istorijskoj štampi Srbije”, koja će zatim biti prevedena na arapski jezik i predstavljena u Alžiru. Planiramo niz aktivnosti: predavanja, konferencija, izložbi i otvaranje posebnog kutka posvećenog alžirskoj antikolonijalnoj borbi u Adligatovom Muzeju knjige i putovanja.

Čak milion i petsto hiljada ljudi izgubilo je živote u jednoj od najstrašnijih oslobodilačkih borbi protiv kolonizatora. Tome je posvećen „Muzej mučenika“, institucija u čijem središtu je sveti kamen, a iznad koje se nalazi spomenik koji je sad simbol cele zemlje. Tamo sam nastavio svoju posetu, u pratnji direktorke. U veličanstvenom holu dozvolili su mi da priđem kamenu mučeniku – čast rezervisana samo za najviše delegacije.

Alžirski narod slobodu je platio krvlju. U toj borbi, mi smo im bili prijatelji i to smo ostali do današnjih dana. Jedva sam čekao da dođem da osetim to prijateljstvo, da pokušam da mu lično doprinesem. Nisam očekivao da ću u najvećoj afričkoj državi bogate prirode, izuzetnih istorijskih spomenika, časnih i gostoprimljivih ljudi, umesto prijatelja zateći – braću.

Viktor Lazić

 

0001 7

„ALŽIRSKA SAHARA“ – LEPOTA OVEKOVEČENA NA FOTOGRAFIJAMA

Zastarelo

Autorska izložba fotografija „Alžirska Sahara” umetničkih fotografa Jovana Ikonomovskog i Vladimira Rajkovića, otvorena je, 14. decembra 2023. godine u „Galeriji ’73 ”, u Beogradu.
Postavku, koju je organizovalo Društvo prijatelja Alžira, u saradnji sa „Galerijom ’73”, a uz podršku Gradske opštine Čukarica, otvorio je ambasador Alžira u Srbiji, Nj. E. gospodin Fatah Mahraz. Pored mnogobrojne publike, događaju su prisustvovali i ambasador Libije, predstavnici ambasada Tunisa, Egipta i Sirije.

Radove je selektovao Milutin Rajković Kaktus, umetnik fotografije. Na postavci mogu da se vide fotografske impresije sa dvonedeljnog putovanja po ovoj najvećoj afričkoj zemlji, koju je, početkom 2023. godine, u organizaciji Planinarskog društva „Azimut”, posetila grupa srpskih planinara. Oni su ovekovečili prirodne lepote, ali i umetnost pećinskog slikarstva naroda Alžira. Fotografi su obišli Đanet, koji se nalazi u jugoistočnom Alžiru, i u neposrednoj blizini, i Tasili plato, oblast na kojem se nalazi više hiljada pećinskih crteža i petroglifa. Severno od Đaneta, fotografi su posetili kanjon Esendilene, kao i peščanu pustinju Erg Adamer. Fotografi su, na jedinstven način, približili zanimljivu pustinjsku lepotu, koja se, najvećim delom, nalazi u Alžiru. Pošto je Alžir za mnoge nepoznanica, ova izložba ima cilj da otkrije ovu zemlju i sve njene čari. Za Alžir, zbog veličine teritorije, i mnogobrojnih atrakcija, sa pravom kažu da je kontinent.

Otvarajući izložbu, ambasador Alžira je podsetio na to da „iako je najveća vruća pustinja na svetu, Sahara pokriva velike delove 10 zemalja i jednu teritoriju, poznavaoci i pustinjski entuzijasti su jednoglasni da se njeni najimpresivniji predeli nalaze na teritoriji Alžira. Hiljade kvadratnih kilometara dina, planina i stena u alžirskoj Sahari oduzimaju dah svojom veličanstvenošću, o čemu svedoče izložene fotografije. Alžir, najveća država u Africi, ima raznolike pejzaže, more sa 1200 km mediteranske obale, snežne planinske vrhove, visoravni ali i hiljade godina istorije na raskršću različitih civilizacija. Sedam kulturnih i prirodnih znamenitosti u Alžiru je prepoznato kao UNESCO-ova svetska baština, među kojima je Tassili n’Ajjer, neobična zbirka stenovitih struktura, koje su, tokom nekoliko vekova, erodirali vetar i pesak u neobične i jedinstvene oblike.

Na značaj ove izložbe, pozdravljajući goste, podsetio je i Marko Jelić, predsednik Društva prijatelja Alžira. On je pozvao sve one koji vole da putuju i upoznaju druge zemlje, narode i kulture, posete Alžir. To će biti prilika da otkriju sve lepote ove prijateljske zemlje, koja je najznačajniji partner Srbije u Africi. Jelić je najavio da će na proleće biti organizovano putovanje za članove i prijatelje Društva, sa željom da se na jedinstven način upoznaju sa turističkim atrakcijama Alžira.

Biografije fotografa:
Vladimir Rajković rođen je 1960. godine u Beogradu. Advokat je od 1993. godine, a pre toga je bio sudija, i radio u Javnom tužilaštvu. Ljubav prema fotografiji se razvila tokom brojnih putovanja po svetu. Voli egzotične i daleke destinacije do kojih najčešće dolazi u ličnoj organizaciji. Do sada je posetio oko 90 zemalja. Izuzetno voli Afriku, Aziju i Južnu i Srednju Ameriku. On priznaje da su utisci koje je poneo iz Alžira prelepi.
Jovan Ikonomovski, po profesiji je lekar, magistar nauka, sada penzioner. Bio je više od dvadeset godina šef intenzivne nege u KBC „Zvezdara” – Institut za bubrežne bolesti. Fotografijom se bavi od gimnazijskih dana. Mnogo putuje i član je Planinarskog društva „Azimut” sa kojim je i posetio Alžir ove godine. Izlagao je u Etnografskom muzeju, a svoje radove predstavio je i na susretu fotografa u Puli. Bio je član Foto-saveza. Alžir je i njega tokom ovogodišnjeg boravka ostavio snažan utisak.

Autor fotografija sa otvaranja izložbe: Ana Krašeninina

Izvor:
https://www.diplomacyandcommerce.rs/algerian-sahara-photography-exhibition-presented/

 

pdf KATALOG

Alžirska obala je mešavine Boke Kotorske i mondenske Nice

Zastarelo

Кao zamišljeni mudrac, tako se Alžir naslanja na Sredozemno more. Nijedna zemlja Mediterana ne može se pohvaliti tako dugačkom i raznovrsnom mediteranskom obalom: smenjuju se duboke klisure, rajske plaže, vidikovci, kršne stene i pitome udoline. Oštrice stena prkose talasima i nebu. Alžirska obala je mešavina Boke Кotorske i mondenske Nice, sa gradovima punim divnih kolonijanih zgrada. Samo, ovde obali nema kraja: dugačka je hiljadu i dvesta kilometara.

Feničani su u ove krajeve stigli u 4. veku pre Hrista. Za svoje naselje i trgovački centar odabrali su jedno od najlepših ostrva nedaleko od obale. Nisu ga birali po lepoti okeanskog plavetnog plašta već po smaragdnoj reci koja se tačno preko puta ostrva uliva u more donoseći sa sobom mirise zemljoradničkih polja i kamenog grada Sige iz unutrašnjosti. Tu je stolovao Sofaks, alžirski moćnik od čije volje je zavisilo sve na ogromnom prostoru od Maroka do Tunisa. Na mestu nekadašnje prestonice koja se pružala na pedesetak hektara sada je posađen beli luk. Izvrsno rađa, a vetrovi mu rasejaše seme pa se raširio van oranica i ušorenih farmi. Po svim okolnim brdima buja divlji beli luk među bodljikavim žbunjem.

Nagnao sam mog vozača Muhameda putevima kojim se ređe ide. Nisam znao da je za volanom pravi pravcati – zeka! Čim nešto šušne, on bi da pobegne! Кada smo se uputili van glavnog grada, toliko se uplašio da će mu neko ukrasti stari auto, da je od prijatelja pozajmio još stariji na kom branici samo što nisu otpali, vrata su ulubljena a suvozačeva, gde ja sedim, mogu da se otvore samo sa spoljašnje strane. Tako svaki put prvo otvorim prozor, pa kroz prozor – vrata! Posle nekoliko dana toliko sam se navikao da tako izlazim iz automobila, da mi se unutrašnja kvaka učinila kao bespotreban luksuz! Кada sam Muhamedu pričao o Srbiji i Jugoslaviji, on samo uksliknu: „Zastava!“ Čak 14.430 stojadina krstarilo je ulicama Alžira, a jedan je vozio otac mog vozača.

„Najlepša sećanja mog detinjstva su u srpskom stojadinu. Otac je ceo Alžir njime prokrstario! Prodavao je putnička osiguranja, a mene je kao dete često u njoj vozio“, naviru mu sećanja. Nije sve savršeno – Zastava je njegovog oca puno puta zarobila u automehaničarskoj radnji. Priča mi anegdote kako su je popravljali po alžirskim drumovima.

Iznenada, posle mesta Beni Saf, zaustavi se Muhamed kod nekih trošnih objekata. „Ovo je srpska farma!“, kaže. Tokom francuske kolonijalne uprave tu su radili Srbi. Prošlo je od tad skoro ceo vek, ni Franzuca, pa ni Srba odavno nema. Ali i danas to mesto nazivaju: „srpska farma“. Da li su tu ostali srpski ratnici iz Prvog svetskog rata stigli ovde francuskim lađama na lečenje i oporavak, koji se nisu vratili u domovinu? Istoričari u lokalnom muzeju obećali su da će to istražiti i javiti mi.

„Ovde ni policija ne zalazi“, kaže mi uplašeno Muhamed čim smo skrenuli sa glavnog puta. Ali zalaze arheolozi i (veoma) znatiželjni putnici! Ne reaguje on tako bez osnova: Alžir je prošao kroz težak građanski rat devedesetih godina koji je ostavio više od sto hiljada mrtvih, a sa terorističkim napadima izlazi na kraj već decenijama. „Sam protiv svih“ - ta rečenica kao da je skovana za Alžir čiji je narod skoro goloruk uspeo da pobedi jednu od najačih vojski sveta – francusku, i tako izbori svoju nezavisnost. A poslednjih decenija u toku je obračunavanje sa jednom od najgorih pošasti planete – terorističkim napadima na nevine ljude, slučajne prolaznike i strance. I u tom ratu Alžir pobeđuje i može da bude mnogima uzor. „Кada bi se sad nešto dogodilo nekom strancu, turistička industrija koja je tek u povoju doživela bi veliki udar“, objašnjavali su mi zašto je posvećena velika, ponekad i preterana pažnja bezbednosti stranaca.

Tek – moj vozač odbija da skrene sa glavnog puta, i svako moje tumaranje van zacrtane rute smatra neviđenom ludošću. Nisam uspeo da ga ubedim da se u poljima luka sa pokojom drevnom građevinom ne krije smrtonosna opasnost. Tek kada sam uspeo da pronađem vodiča koji odlično poznaje planinske puteve, vozač je pristao da se tuda uputi. Tako smo se obreli u Sigi, nekadašnjoj prestonici, koja je sad pod zemljom, sa tek ostacima termi, nešto gradskih zidina i dva rezerovara za vodu koji proviruju iz rastinja. Grad je strateški podignut na brdo, pa pogled puca na sve strane, sve do mora, dok nizijom među njivama vijuga reka sa drvoredima sa obe strane korita.

Vijugav makadamski put vodi u planine sve do vrha iznad grada kojim je vladao Sofaks. Tu je pet metara visoka osnova mauzoleja – sve što je ostalo od nekada impresivne kule visoke trideset metara. Sa deset grobnica u osnovi, porodično večno počivalište moćnog vladara začuđuje i svojim izgledom: šestougaone osnove, sa tri strane dugačke kamene stepenice podsećaju na tri mala amfiteatra.

Кada su Sofaksu Rimljani nudili mir, tražio je da mu na noge dođe lično rimski general Scipion Afrikanac, slavni rimski vojskovođa koji je pobedio Hanibala. Scipion je to učinio, rizikujući život. Istovremeno je u poseti Sofaksu bio jedan od vodećih kartaginjanskih generala, Hazdrubal Giskon. Bila je to večera za pamćenje sa ogorčenim neprijateljima koji su se najčešće sretali na bojnom polju, a sad su zajedno ispijali vino i nazdravljali do duboko u noć. Poštovali su neutralni teren na koji su stigli, tu o sukobu nije moglo biti ni govora. Da li je na večeri bila i Sofanisaba, Giskonova ćerka, to niko ne zna. Najlepša devojka svog doba bila je obećana vladaru susednog kraljevstva, ali je Sofaks toliko u nju bio zaljubljen da je Кarataginjanima pretio ustancima i napadima ako njegovoj ljubavi ne izađu u susret. Njane čari, mlečni ten, plave duge kose i sočne usne nateraće Sofaksa da promeni stranu, da svoje sablje i koplja okrene na Rimljane, a zatim izgubi i kraljevstvo i život. Rimljani su Sofanisabi zarobili, ponudivši joj život u zamenu za poniženje: trebalo je da je provedu u trijumfu po ulicama Rima kao roba. Popila je otrov i svoju lepotu odnela na nebo kod Sofaksa. Taj čin slobode i prkosa ušao je u legendu, opisivan je naširoko u književnosti, na filmu i u muzičkim delima. Zbog tog čina prkosa ja sam toliko želeo da dođem do Sige i do ovog mauzoleja. Odajem počast jednoj ljubavi, davnom vremenu, prohujalim bitkama i hrabrim ljudima.

U daljini se vidi selo na vrhu planinskog procepa: kao da je nožem uzak komad planine isečen kao što se seče svadbena torta. Кa tom procepu sad tutnji naš auto ostavljajući veliki trag prašine po drumu.

„Pre sto miliona godina vulkan je izbacio lavu koja je u ovom useku sa dve strane, udaljene svega nekoliko desetina metara, stvorila dve sasvim drugačije geološke tvorevine bazaltnih stena. Ovo mesto je u svim alžirskim udžbenicima geologije!“, priča uzbuđeno moj vodič, dok i sam fotografiše neobične stene. Zid planine popločan je nizom neobičnih stubova visokih i po više desetina metara. Niz braonkastih tečnih dalijevskih rešetaka čija osnova podseća na pčelinje saće, remek delo vulkanskog praoca koji je stvorio zemlju, video sam jedino još na Islandu.

Dan sam završio u mestu Hamam Bou Hađar poznatom po termalnim vodama. Posle hidromasaže sa mineralnom vodom koja leče kosti, astmu i grudobolju uputio sam se u ogromnu francusku katedralu pretvorenu u džamiju. Slušanje večernje molitve, a zatim i recitovanja svetih spisa koje uglas recituju vernici u polutransu, okupljeni po ćoškovima, a posle toga čaj i sendvič sa jagnjetinom, pravi su način da se okonča još jedan putnički dan.

Viktor Lazić

Izvor: https://www.kurir.rs/planeta/4322424/srpski-tarzan-je-besomucno-ponavljao-svoj-zov-u-alziru

obala

Alžir – blistavi grad na obali Mediterana

Zastarelo

Novinar i putopisac Ivana Dukčević objavila je beleške s puta o gradu Alžiru – „Blistavi grad na obali Mediterana“, 3. decembra 2023. godine, u dnevnom listu „Politika“ – nedeljnom dodatku „Magazin“.

Izvor: „Politika“

ALŽIR – poseta radi sakupljenja predmeta za zbirku Muzeja knjige i putovanja

Zastarelo

Dočekali su me kamiljim mlekom i urmama na aerodromu u Alžiru. Putovanje je započelo slatko a tako je i trajalo – uz prijateljstvo i izgradnju novih veza.

U Muzeju knjige i putovanja Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju Adligat nalazi se najveća i najkvalitetnija zbirka knjiga o Alžiru u regionu nastala zahvaljujući podršci i donacijama Ambasade i Društva prijatelja Alžira. U toj zbirci posebnu celinu čine izdanja objavljivana tokom Revolucije i teškog građanskog rata tokom kojeg je Alžir izborio svoju nezavisnost od Francuske. Njihovu borbu podržala je Jugoslavija, čime je ugrozila svoje odnose sa Francuskom. Stali smo na stranu pravde i istine, borili smo se rame uz rame sa Alžircima protiv kolonijalizma. Tada je veliku ulogu odigrao Stevan Labudović, naš fotograf koji je proveo više od tri godine dokumentujući borbu za oslobođenje danas najveće države u Africi.

Кao nastavak višedecenijskog prijateljstva u Alžir se uputila grupa prijatelja Alžira ali i turističkih eksperata spremnih da uspostave nove odnose sa nedovoljno poznatom prijateljskom zemljom. U organizaciji alžirske turističke agencije КDS i srpske Lomingo, uz podršku ambasade Alžira u Srbiji i lično NJ.E. Fataha Mahraza četranestoro eksperata u turizmu, među kojima je i četvoro članova Adligata, uputilo se na putovanje u Afriku. Istraživanje Alžira započeli smo u glavnom gradu koji ima skoro tri miliona stanovnika, nastavili u pustinji, da bismo se zatim našli na nekim od najznačajnijih rimskih lokaliteta na svetu: posle Italije, najviše ostataka Rimskog carstva nalazi se na teritoriji Alžira. Čitavi gradovi iskopani su i kao na dlanu pruženi turistima da se tuda šetaju, da zamišljaju i osećaju život koji je pulsirao pre više hiljada godina. Slojevi istorije i kulture ređaju se u Alžiru milenijumima kao slojevi baklave, koju ovde toliko vole i majstorski spremaju.

Međutim, za mene je ovo pre svega radno putovanje na koje sam se uputio kako bih uspostavio kontakte sa alžirskim institucijama kulture i sakupio predmete za alžirsku zbirku Muzeja knjige i putovanja.

Profesor Agun Muhamed Salah, prorektor za međunarodne odnose Univerziteta grada Batne bio je toliko oduševljen kratkotrajnom posetom Adligatu da je odlučio da pokrene uspostavljanje dugotrajne saradnje i pozvao me da budem gostujući profesor na dva njihova fakulteta. Na radnom sastanku u Batni dogovoreno je da održim predavanje o kulturnoj diplomatiji i nastajanju putopisne literature kao i predavanje o međunarodnim odnosima i istorijskim vezama Srbije i Alžira.

U gradu Alžiru upoznao sam direktorku alžirske kinoteke i direktorku Univerzitetske biblioteke. Sreo sam se i sa Mustafom Aminom, jednim od petoro novinara iz Alžira koji su pre nekoliko godina na preporuku ambasade došli u Beograd sa jedinim ciljem – da posete Adligatove muzeje i o njima pišu za alžirske medije. Tada je objavljeno više od četrdeset tekstova o našem projektu, što je bila najveća prisutnost Srbije u alžirskim medijima u proteklih nekoliko decenija.

Direktorka Turističke organizacije Alžira ispratila je delegaciju iz Srbije posle svečane večere, tokom koje smo dali i niz intervjua za alžirsku televiziju. Кao posebni gosti iz Srbije, sa mnom su u delegaciji bili i Marko Jelić, predsednik Društva prijatelja Alžira i Кristijan Obšust, zamenik direktora Arhiva Vojvodine.

Najviše predmeta za Muzej knjige i putovanja nabavljeno je u Gardaji, prestonici pustinjskog Alžira, gradu pod zaštitom Uneska nastalom pre hiljadu godina. Tu je smešten glavni centar proizvodnje tepiha i tkanina, pa je sad naš muzej obogaćen slavnim tepisima iz Gardaje ali i tradicionalnom odećom za muškarce i žene. Toj zbirci pridodato je nekoliko neobičnih muzičkih instrumenata, uključujući bubanj sa postoljem od pečene ukrašene gline. Stigli su za muzej i jedan mehur od kozje kože koji se koristi za prenošenje tečnosti po pustinji, berberski sudovi i muške kožne haljine koje najbolje štite od pustinjskih uslova – vrelih dana i ledenih noći. Uskoro će pristići i posvete značajnih alžirskih pisaca i umetnika.

U Gardiji je delegaciju Društva prijatelja Alžira i Udruženja Adligat primila na večeru sestra ambasadora Fataha Marhaza. Velika je čast bila biti gost u njihovoj kući, izbliza osetiti alžirsku kulturu, probati vrhunske specijalitete ali i ostetiti gostoprimstvo i prijateljstvo koje kao duga spajaju Beograd sa udaljenom pustinjom. Ambasador Marhaz najbolji je primer kako diplomatija postaje most među narodima, kako prijateljstva postaju diplomatija, kako ambasador postaje više od predstavnika jedne zemlje, postaje prijatelj.

A moj rad i putovanje Alžirom su, posle dve nedelje, tek započeli.

Viktor Lazić

Izvor: https://www.kurir.rs/planeta/4305694/alzir-poseta-radi-sakupljanja-predmeta-za-zbirku-muzeja-knjige-i-putovanja

0001 4

Algerie
Un voyage d’enrichissement de la collection du Musée du Livre et des Voyages par de nouveaux objets

Le plus grand nombre d’objets d’exposition ont été découverts à Ghardaïa, capitale saharienne du pays, ville millénaire protégée par l’Unesco
Par Viktor Lazic

A mon accueil à l’aéroport d’Alger, on nous a servi du lait de chamelle et des dattes. Le voyage a commencé en douceur et c’est poursuivi ainsi jusqu’à sa fin, dans une ambiance d’amitié et d’édification de nouveaux liens.

Le Musée du Livre et des Voyages de l’Association pour la culture, les arts et la coopération internationale « Adligat » abrite la plus importante collection d’ouvrages sur l’Algérie dans la région, assemblée grâce au soutien et aux dons de l’Ambassade et de l’Association des Amis de l’Algérie.

Un groupe d’amis
S’inscrivant dans la continuité d’une amitié longue de plusieurs décennies, un groupe d’amis de l’Algérie, ainsi que plusieurs experts dans le domaine du tourisme, désireux d’établir de nouveaux liens avec ce pays ami et insuffisamment connu, se sont acheminé vers l’Algérie.

C’est dans l’organisation des agences de voyage algérienne et serbe, respectivement « KDS » et « Lomingo » et avec le soutien de l’Ambassade d’Algérie que quatorze professionnels du tourisme, parmi lesquels quatre membres d’Adligat, sont partis faire un voyage en Afrique. Notre découverte a commencé dans la capitale, Alger, ville de près de trois millions d’habitants ; nous a conduit ensuite, dans le désert et enfin, sur plusieurs sites romains parmi les plus importants au monde : après l’Italie, le plus grand nombre de vestiges romains se trouvent sur le territoire de l’Algérie. Des villes entières ont été excavées et sont servies aux touristes sur un plateau d’argent, leurs laissant à loisir de s’y promener, d’imaginer et sentir la vie qui y avait pulsée, il y a des millénaires. Des strates de l'histoire et de la culture se superposent en Algérie, depuis des millénaires, comme des couches de baklawa, délice qui est ici, fort apprécié et magistralement préparé.

Pour moi cependant, c’est surtout un voyage de travail, que j’ai entrepris afin d'établir des contacts avec des institutions culturelles algériennes et collecter des objets pour la collection Algérie qu’abrite le Musée du Livre et des Voyages.

Professeur Aggoun Mohamed Salah, prorecteur, chargé des relations internationales à l'Université de Batna, a été si ravi de sa brève visite à Adligat au point d’avoir décidé d'initier une coopération à long terme, et m'a proposé de donner deux conférences en qualité de professeur invité dans deux de leurs facultés. Lors de notre réunion de travail à Batna, il a été convenu qu’une conférence portera sur la diplomatie culturelle et la création de la littérature de voyage, et l’autre sur les relations internationales et les liens historiques entre la Serbie et l'Algérie.
Madame la Directrice de l'Office National du Tourisme algérien, nous a fait ses adieux, en offrant un dîner en l’honneur à notre délégation. A cette occasion, nous avons également accordé plusieurs interviews à la télévision algérienne. MM. Marko Jelić, Président de l’Association serbe des Amis de l'Algérie, et Kristijan Obšust, Directeur adjoint des Archives de Voïvodine ont participé à ce voyage comme moi, en qualité d’invités spéciaux de Serbie.

La plupart des objets pour la collection du Musée du Livre et des Voyages, ont été acquis à Ghardaïa, capitale du désert algérien, ville millénaire sous la protection de l'UNESCO et centre principal de fabrication de tapis et de tissus du pays. Du fait, notre musée s’est enrichi de fameux tapis de Ghardaïa et de tenues traditionnelles hommes et femmes. Plusieurs instruments de musique uniques en leur genre, parmi lesquels un tambour sur pied en terre cuite peinte, sont venus s’ajouter à la collection. Un contenant en peau de chèvre, utilisé pour transporter l’eau à travers le désert, des récipients de cuisine berbères et des robes en cuir pour hommes, la meilleure protection contre le climat du désert à savoir, des journées brûlantes et des nuits glaciales, sont venus compléter la collection. Des dédicaces d'écrivains et d'artistes algériens de renom sont attendues prochainement.

A Ghardaïa, une délégation composée de membres de l’Association des Amis de l'Algérie et de l'Association Adligat, a eu l’honneur d’être reçue pour un diner dans un foyer algérien, ce qui lui a permis de découvrir de plus près la culture du pays, déguster des spécialités gastronomiques haut de gamme, mais aussi, sentir l’hospitalité et l’amitié qui, comme un arc en ciel, relient Belgrade à ce désert lointain. Le soutien de l’Ambassade d’Algérie à Belgrade, est le meilleur exemple qui démontre comment la diplomatie devient une passerelle entre les peuples.
Mon travail et mon voyage en Algérie n’ont fait que commencer après deux semaines de séjour dans ce pays.